DabRicA: zgode i nezgode jedne dabrice

Eto, i to je iza mene, dojmovi su se slegli, proslo je evo 2 mjeseca otkad sam sluzbeno potpisala da cu biti vjerna u dobru i u zlu (nadam se da ce biti vise dobrog nego zla, al eto, nije da mogu na to utjecati) :)

Uglavnom, moj posljednji post se odnosio upravo na vjencanja i obicaje na istima....pa sad, ponesto sam morala modificirati, ponesto izbaciti, a na neke stvari pristati za ljubav roditeljima i dragome :D

Ostala sam cvrsta pri tome da nema lazne mlade i da nema kupovanja mlade. Nisam ja roba na stocnom sajmu da me se kupuje ili prodaje, a ne. Dogovorili smo se da necemo ni barjak, ali, eto, ljudima ne mozes odrediti bas sve, pa je i barjak nasao mjesto na nasoj svadbi, i moram priznati, dobro se uklopio, nije bilo nikakvog preseravanja kakvo se inace ocekuje od barjaktara, jer takvoga nije ni bilo. Barjak je spontano isao iz ruke u ruku, na kraju nemam pojma ni gdje je zavrsio kad smo konacno dosli u salu...

Nisam htjela ni rizu, ali i to smo dobili i to dobrih kilu rize za vrat...kad sam skinula vjencanicu, toliko rize je ispalo iz nje da sam drugi dan dragome za rucak mogla skuhati rizot bez beda (ako vec nije bio skuhan unutar vjencanice, jer je taj dan sunce uprzilo iz neba i iz zemlje)

Kaze se da su mladenke inace vrlo nervozne prije samog cina vjencanja. Ocito sam ja izrod. Nit sam bila nervozna, nit sam imala tremu, dan ranije sam sasvim skulirano dekorirala salu, ujutro se probudila, otisla na frizuru i na sminkanje, kuma je bila nervoznija od mene, ja sam bila toliko opustena da se nisam potrudila ugovoriti niti probno sminkanje, imala sam puno povjerenje, i na kraju, vidjevsi finalni proizvod, shvatila sam da sam imala potpuno pravo, zena zbilja zna sta radi....

To isto jutro nakon torture zvane frizura i sminka, lijepo sam nasred korza sjela na kavu (nasminkana, s frizurom i tijarom na glavi, ljudi su me gledali u cudu, valjda su navikli da mladenke trce po korzu na dan vjencanja). Zakljucila sam da se ja u histeriju doma ne vracam dok ne popijem kavu. Tocka. Ne zanima me hocu li sve stici ili necu, ja moram popiti kavu. :) Sreca da sam u datom trenutku bila 5 i pol mjeseci trudna pa su valjda i sestra i kuma zakljucile da je pametnije pustiti me da ja popijem tu svoju kavu i riskirati jurnjavu po kuci kad se vratimo nego meni proturijeciti (cure, hvala vam na tome, dobro ste zakljucile) :)

Kad sam stigla doma, tamo je vladala opca histerija, dekoracije, naresci, oblacenje, sminkanje, tusiranje, spremanje, svi su bili u nekoj zurbi osim mene. :D Ja sam skulirano dragome slala poruke, cakulala s gostima koji su polako poceli dolaziti, ja 'ladna ko spricer, ko da se udaje prva susjeda, a ne ja. :)

E, kad sam cula da stize mladozenja, tu me malo uhvatila frka...svi me tjeraju u sobu, a ja uredno virkam i zavirujem ne bi li ih ja prva uocila...uzalud, dobro su me cuvali :D

U crkvi sam se uredno smjestila na mjesto pored kuma, umjesto pored kume (iako sam dan ranije upozorena da ja sjedim do kume, a desno je mladozenja i kum, nema veze, morala sam ja nesto izvesti) :D

U sali mi je vrijeme proletilo da se nisam ni okrenula, u trenutku sam gledala sta svi ovi ljudi rade ovdje, i pogledom trazila mladence (a onda me lupi po glavi - isuseboze pa ja se udajem) :D

I nije bilo crvenih detalja, zadnji cas sam odlucila da ce sve biti na lila :=

I bio je dernek. Svi su plesali, skakali, zabavljali se...bila je pjesma i ples do jutra...

I mogu reci da sam definitvno imala vjencanje iz snova...nije bilo skupo ni luksuzno, ali je sve bilo tip top uskladjeno, do najsitnijeg detalja (iako smo uz planiranje vjencanja sredjivali stan, i ja sam se borila s mucninama i grljenjem keramickog oltara nebrojeno puta dnevno)...trudnoca je divna stvar, samo kad prodju mucnine, do tad je cista gnjavaza...tko tvrdi suprotno laze. :)

Hm, budući da sam zadnjih dana nešto u vjenčanje – modu, zanima me malo kakvi su običaji što se tiče vjenčanja u vašim krajevima?

Ono, tipa barjak, himna, pa „kupovanje“ mlade, „falša (lažna)“ mlada i tako to? Veliko vjenčanje ili malo, intimno?

Ja sam uglavnom za veliko vjenčanje, odnosno, dernek do jutra :-D Ne osporavam to da i mala svadba može biti jako lijepa, samo krug odabranih ljudi, ali nekako, meni osobno je draze vidjeti veću svadbu (pod većom smatram nešto oko 100-150 ljudi), budući da u ovim mojim krajevima uglavnom rade manje svadbe.

Moj brat se ozenio samo s obitelji i kumovima, i to je bilo jako lijepo vjenčanje, ali nekako mi nije bilo onako „posebno“ kako ja želim da bude. Bilo je vjencanje u crkvi, pa kasnije vecerica u jednom restoranu i vec prije ponoci smo isli doma...doduse, ja imam vecu rodbinu s kojom sam dosta bliska i koje zelim na svojoj svadbi. Zelim da to bude moj dan, kad cu ja biti u centru paznje (ma pazi egocentricnog derista), zelim biti okruzena ljudima koje volim, imati lijepu bijelu vjencanicu i zelim okicenu crkvu i puno ljudi i opcenito dernek do jutra, da svi budemo veseli, rasplesani i da svima bude lijepo.

Ok, tehnicki, to je nemoguce, uvijek ce se naci neki XY kojem se nece svidjeti ovo ili ono, ali, iskreno, zaboli me kitas. Bitno mi je da se svidja Dragome i meni i nama bliskim ljudima....da vecini bude lijepo i onda je misija uspjela.

Osobno mrzim, ali MRZIM one fore tipa „igre“ na svadbama kad odaberu nasumce musko i zensko iz „publike“ rekla bi ja, pa ih stave da plesu zajedno, ali s nekakvom jabukom koju drze izmedju glava (celom) i onda ta jabuka ne smije pasti...ili nekakvo plesanje pa tipa s micanjem stolica, ma, daj, molim te, bjez' ca s tim od mene, oduvijek sam bila alergicna na te fore. Zato znam da to necu dozvoliti na svom vjencanju. Onaj tko dodje, dosao se zabaviti, sa ili bez nekih idiotskih „animacija“ s necije strane.

I himna i barjak – ma nema sanse. Sad ce meni mojih 100 ljudi stajati u stavu mirno ko na nekakvom politickom mitingu i slusati himnu, mos mislit...ili ce mene voziti u nekakvom autu iz kojeg se vijori barjak – e neces. Svaka cast svakome, ali to je moja svadba i tu ja odredjujem ono sto zelim i sto ne zelim. Iako, ako bas mora, barjak bi nekako i prezvakala, pod uvjetom da ne bude onaj sto se stavlja na zgradu za vrijeme drzavnih praznika

A kupovanje mlade mi je posebna glupost...ok, nekome je to mozda ok, ali meni se to ne svidja...sto se tice one moje „false mlade“ to cak i moze biti simpaticno, ali svejedno mi nekako i „nije bas“

Vjencanica? Duga, bijela, s pokojim crvenim detaljicem, tipa nekakva crvena masna, nekakva ruzica ili nesto utkano u bijeli materijal.
Nesto tipa ovoga:



Eto, to je moja vizija. Slobodno ju pohvalite ili popljujte.

Dakle, u subotu negdje oko 7-8 navecer pao je dogovor - dragi ide u Pulu, a ekipa od nas 5-6 ide s njim, pa ostajemo tamo vani...cisto promjene radi....

I tamo oko 9 i pol krenusmo mi put Pule. Doletila sam s posla doma, brzinski se presvukla, popravila sminku i krenula. Onog trenutka kad sam izasla iz kuce je pocelo...najprije kisa. Al ok, sta je to za nas nadobudne, kad je nama kisa smetala...

Prva stanica - Vrata Jadrana, a tamo nas ceka i ostatak vesele ekipe.

Na Vratima Jadrana smjena (kad nas je vec krenulo, sto bi sve islo po planu...)

Ok, stat cemo u Pazinu na benzinskoj, nije bed, ne damo se mi pokolebati...

Tamo negdje pred Uckom se nebo otvorilo, pljusti kisa, puse, a ja si mislim sto mi je ovo trebalo....ali i dalje sam optimist, nece mene jedna kisa...uostalom, preko Ucke je uvijek druga drzava, pa tamo vjerojatno i sunce sja u 10 navecer (aha, samo za mene, evo taman ga montiraju). Prosli mi tunel, a ono pljusak samo takav....ako je tko ikada sjedio u autu u onoj automatskoj praonici - onaj mlaz vode je nista prema ovome....pljusti, puse, ne vidis prst pred nosom...

Jos nije kasno da odustanemo i vratimo se...ali ne, mi smo cvrsto odlucili, idemo u Pulu. I mi cemo u Pulu doci.

Izasli u Pazinu da cemo na benzinsku.

Super, pogodili mi izlaz, svi sretni...s lijeve strane vidimo svjetla benzinske...pa logicno i skrenemo na prvo skretanje lijevo...a onda uletimo na nekakvu ulicicu i nije nam bas najjasnije gdje smo. Ajmo natrag.

Dragi vec lud, prozori zamagljeni, kisa pada, sve se urotilo protiv nas.

Al napokon, pogodimo mi i tu benzinsku, stanemo, obavimo kupovinu svih potrebnih gluposti, pus-pauzu (majke mi, jedva cekam da zabrane pusenje na javnim mjestima) i krecemo dalje.

Na znaku pise za 50 m skretanje lijevo....al moj dragi vozi...i ode on, tih 50 m se meni cini nesto jako dugo. Komentiram ja "Tih tvojih 50 m se malo pretvorilo u 500, al ajde..." i na prvom ugibalistu, okrenuli se mi.

Sad pratimo skretanje desno, ono isto koje smo fulali.

Opet pise - skretanje za 50 m.

Ali, jao, dvije su ulice...

Zenskom logikom stvari, skreces u prvu, jer to je 50 m (ponavljam, ZENSKOM logikom)

Muskom logikom stvari, ides na sljedece, jer prvo nikako ne moze biti 50 m (kao i obicno, muska i zenska logika nisu bas uskladjene).

Zenska logika stvari kaze "skreni sad desno."

Muska logika stvari kaze "necu nego na sljedecem."

Dodjemo do sljedeceg skretanja, kad ono - jednosmjerna. Vrati se, frende.

Naravno da je zenska logika stvari bila u pravu... (likujem, al bas je dobar osjecaj)

Pa smo se onda opet malo okrenuli, na istom raskrizju.

Ma kog briga, mi smo malo razgledavali raskrizje, sad znamo za drugi put.

I ajde, nekako smo i do Pule dosli...u autu nas 4, igramo kalodonta, ko djeca, ali bilo je zabavno, vrijeme do Pule je proletilo.

Dosli u Pulu, pokupili frenda od dragog i krenuli van.

Malo se provozali po gradu, stali na cugu u Arubu.

"Zabavljao" nas je neki DJ Janez (ne zove se Janez, al mu nisam zapamtila ime, buduci da se nisam osjetila zabavljenom), popili svatko po cugu-dvije i krenuli polako prema autu, neki ujutro rade, a bilo je vec skoro 1.

Super, ja si izracunala u glavi oko 2 smo doma, vec me umor hvatao.

Aha, pazi da ne bi. Podsjetnik meni: ne racunati kad si doma. Jer neces biti doma u to vrijeme.

Pozdravili se, sjeli u auto i krenuli put Rijeke.

Tamo negdje malo prije Zminja, frend objavljuje "suplja guma, trese mi volan ko lud"

Ok, ajmo svi van, zamijeniti gumu, pa put pod kotace.

Kad gume sve citave. Nit ispumpane, nit puknute, nista, sve pet.

Krenemo dalje.

Volan i dalje trese.

Nemas sta, stani, zovi vucnu sluzbu.

Ok, zovemo mi njih, trebalo bi nas prebaciti do Ucke.

Kaze gospodin s druge strane linije - 1.110 kn!

E, za 1.110 kn cemo ga gurati do Rijeke ako treba!

Ali ako je netko od vas clan HAK-a i ima iskaznicu, onda je besplatno.

Sinulo meni da ima moj dragi.

Zovemo mi njega.

Cuj, dragi, zapeli mi kod Zminja, treba nam kartica HAK-a, ili 1.110 kn kojih usput budi receno NEMAMO.

S druge strane sok i nevjerica, ali evo, sjeda u auto i stize.

Zovemo mi opet HAK da oni krenu.

Pa zovem dragog di je.

Pa opet malo HAK za jos pokoju informaciju.

Pa onda opet malo dragog.

Ili on mene.

Zadnji put kad je mobitel zazvonio, mislila sam da cu ga sviknuti u onu sumu pored ceste kako me nervirao. (Al znam da bih kasnije svih natjerala u potragu za mojim mobitelom, pa sam se suzdrzala)

Zove me dragi, oni su krenuli, ukljucili se na Ipsilon u Puli, sad su oni tamo za pola sata.

"Ljubavi moja, za pol sata tko ziv, tko mrtav, al samo ti dodji, makar da uklonis tijela"

Nema 5 sekundi da sam prekinula, zaustavlja se auto iza nas.

Dragi.

Je*em mu sve po spisku. Siru i dalju rodbinu i kucne ljubimce. To mu je 2. put u 2 dana da me zeznuo.

I tako smo mi malo stajali na Ipsilonu, na izlazu za Zminj dobrih sat vremena...mozda i duze, nisam gledala na sat.

Onda muskarci odluce zeni dati auto da vidi jel volan stvarno trese.

Zena sjedne i zakljuci da nisu ludi. Volan stvarno trese.

Ta zena sam naravno bila ja.

Nakon mrdanja, lupanja, prijetnji autu da cemo ga politi benzinom i zapaliti na licu mjesta, sjeda dragi u auto.

Ode 200 m naprijed - natrag, izlazi iz auta i smije se.

"Vi ste pukli, volan ne trese"

"Kako ne trese, majku mu, pred 15 min je tresao, otimao se iz ruke, nisi mogao voziti brze od 30-40"

"Ne znam, al ne trese"

Sjeda vlasnik auta, krene, naprijed-natrag, vrati se i kaze "Majku mu, ne trese"

Nista, zovi opet HAK.

Objasni situaciju, jel smijemo voziti.

Kazu oni bolje ne, cekajte nas.

I napokon dodje mladi gospodin s vucnom sluzbom.

Objasnimo mi njemu u cemu je stvar, da imamo karticu, dosao dragi, donio karticu, sve mi lijepo objasnimo, kaze on "Ne moze to tako"

"Kako ne moze kad su u centrali u HAK-u rekli da moze?"

Ajmo malo opet zvati centralu.

Napokon, izjavi on "Moze. 2 mogu kod mene, ostalih 4 u autu."




I ajde, potrpali se mi u auto i krenuli. Fora, sjedis za volanom, a ne vozis, ko da ides na ekskurziju autobusom.

Dosli do Ucke za cas, nismo ni skuzili.

E sad, idemo se spustiti u Lovran po drugi auto. A vani ne kisa, nego prolom oblaka, magla da ne vidis 2 m pred sobom, cesta nikakva.

Mislim da nisam nikada u zivotu izmolila vise Ocenasa nego nocas.

Stigli mi i do tog drugog auta, smrzli se 3 puta prije nego smo krenuli, ugazila sam u blato skoro do gleznja (pametna ja u stiklicama, dobro da jos nisam obukla minicu kako sam planirala i zadnji cas se predomislila).

Napokon, sjeli u auto koji je citav i koji vozi.

Doma sam stigla u 5.

Prespavala sve sto se dalo prespavati, ustala na rucak i sad idem popiti kavu.

Nakon nocasnjih putesestvija, zasluzila sam.

Crnu. Tursku. Za konja ubit.

Eto, blagdani su iza nas, svima zelim sve najbolje.

Ovih dana sam malo putovala, bila sam u Zagrebu (ljudi moji, svaka cast vasoj metropoli, al ne bi ja svoje Primorje i svoju buru dala za sve metropole svijeta), a onda kasnije i na Platku. :)

Malo se sanjkala, pa se slupala, ali nista strasno, moglo je biti i gore. :)

Bitno je da sam se vratila u jednom dijelu, bez polomljenih kostiju. :)










Najela sam se kolaca, francuske salate, maminog bakalara (samo zbog toga pozelim da je Bozic cesce), pastete od tune, popila caja koliko nisam u proteklih 10 godina, razbolila se i ozdravila bar jedno 3 puta u tjedan dana, malo se druzila s doktorima na Hitnoj, nisam se udebljala, hvala na pitanju....

Sve u svemu, i Bozic i Nova godina su protekli mirno i jako lijepo, u krugu obitelji, malo za promjenu bez velikih tulumarki, ali u snijeznom i jako veselom raspolozenju. :)

I za kraj - ima jos jedna novost koju sam spomenula u prethodnom postu (meni osobno najdraza od svih), i tek sam je sada odlucila podijeliti s ostatkom svijeta...

zarucila sam se. :)






A sada pusa i veliki pozdrav svima salje vasa

DabRicA :)

Evo, cisto da se javim.

Nis pametno nisam dosla rec, za one koji su se tome nadali. Nije me bilo dosta dugo, pa cisto za moju Zlev i ostale zabrinute gradjane, da pokazem znak zivota.

Nesto sam starija. Ali ne nuzno i pametnija.

U medjuvremenu sam otkrila da sam alergicna na cokoladu. E, na cokoladu! Na jedinu stvar koju sam mogla pojesti u neogranicenim kolicinama. Sad ne smijem. A najbolje od svega je sto mi nije tesko palo. :) Samim time sto ne smijem nista sto je ukusno (cokolada, kakao, caj, gljive, spinat, rakovi, skoljke, grozdjice, kruske....ima toga jos), otislo je s mene 10 i kusur kg. Nije da se zalim. :)

U tom istom medjuvremenu je doslo do nekih pomaka i na ljubavnom planu. O tome vise drugom prilikom, za sada to zna samo krug odabranih ljudi.

Anyway, ne javljam se iz jednostavnog razloga sto mi se ne visi na netu. Osim na Fejsbuku, Zeko, zadavit cu te, postala sam ovisna! A i sve pametno sto imam reci, rekla sam tamo. :)

Blog ostavljam za neka druga vremena.

Javim se kad diplomiram.

Ili kad se udam.

Do tada svih vas lijepo pozdravljam.

Navracat cu i tu, jos uvijek tu ima dragih ljudi cije postove volim procitati. Za komentar cu uvijek naci vremena. :)

Pusa!

Daklem, moja draga Djeva mi je zadala domacu zadacu...

E, pa, Djevo moja najdraza, ja do sada nisam ni stigla opisati ideališe dan...pogotovo što nisam ni stigla razmišljati što bi bilo ideališe...

Uglavnom, da ne duljim...moj ideališe dan...

Going once:

Probuditi se nakon burne noci bez razmisljanja da moram na posao. Skuhati kavu i dovuci je u krevet....o 'bemu, Djevo, al me uvali...kako da sad to napisem? Kako? Ja sam ipak jedna fina cura i ne pisem takve stvari...


Daklem, pokusat cu opet...

Moj idealise dan...going twice....

Twice...Fata je Fata, al dvaput je dvaput....

Evo mene opet...


Ajmo se skulirati, idemo opet...

Moj idealise dan going po treci put...

Jebate, ovo pocinje liciti na Santa Barbaru...

Budnjenje u dvoje, uz miris kave koja dopire do nosnica....popiti tu istu kavu uz lijeno protezanje po krevetu....
Onda malo izaci u prirodu, recimo na jahanje....umoriti se na svjezem zraku i onda doma...

Zalim, cenzuriram tekst jerbo sam trenutno u fazi da nijedan post nece biti pristojan....

Djevo, ovaj post ce biti dovrsen kad ja budem u stanju napisati tri reda ne misleci na svasta nesto


Moj idealse dan....prodano gospodinu na krevetu

Shot with DSC-W40 at 2007-09-16


Shot with DSC-W40 at 2007-09-16


Shot with DSC-W40 at 2007-09-16


Shot with DSC-W40 at 2007-09-16


Shot with DSC-W40 at 2007-09-16


Shot with DSC-W40 at 2007-09-16



Shot with DSC-W40 at 2007-09-16

Rijeka je divan grad. Zaista je. Ima i more i brda i doline i odgovorno tvrdim da nema ljepšeg od pogleda na grad Rijeku uvečer s mora.
Iako, ni po danu nije loš pogled, vidjeh nekidan s lukobrana, našeg riječkog Molo longa oliti po naški dugačkog mula.
Ali ovaj vikend u Karlovcu me zbilja oduševio. Mali grad, ali ima sve. One četiri rijeke (Djevo, čak sam i naučila koje su to četiri rijeke - Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra - jesi ponosna na mene, jelda da jesi?)
Rijetko sretnem neki gradić u kojem bi poželjela ostati (za sada me ovolio oduševio jedino Zadar), ali Karlovac zbilja ima "ono nešto". Ima "dušu", rekla bi ja.
Ivanjski krijesovi su nešto prekrasno. Neopisiv osjećaj je sjediti uz vatru i promatrati odsjaj u vodi i okolnim zgradama.
A, opet, s druge strane, Rijeka ima more. I maškare. Ne bi dala naše maškare ni za što na svijetu. (ili kako u zadnje vrijeme sve češće čujem "Riječki karneval" - i da raščistimo jednom za svagda - nije karneval, nego su maškare. Karneval je u Riu. Ovo su maškare. Bile i ostale. Amen.)
Osjećaj stajanja na zimi, smrzavanja na buri (redovito se radi o iznimno hladnom i burnom danu) i promatranje povorke od stotinjak maškaranih skupina je nešto predivno. A onda kasnije pod šator na čašu kuhanog vina (osobno preferiram nešto drugo, al ajde, svakome njegovi gušti) i ostanak do ranih jutarnjih sati, "tancanje" na razne zvukove, gaženje po nogama (koje su se u međuvremenu sledile i odledile barem 5 puta). Ili stajati na kiši, dok pada ko iz kabla (po mogućnosti bez klišobrana - imala sam i takvih ispada dok sam bila "mlada" i nadobudna)


U Karlovcu lijepo dva kružna toka, nekoliko ulica, sve lijepo ravno i po redu. Iako, imaju i riječke ulice svojih draži...nema većeg gušta nego nekog iz unutrašnjosti zemlje provozati po lokalnim ulicama i uličicama, redovito dvosmjernim, s time da se dva auta ne mogu mimoići.
E, to se zovu gušti....njihova preneražena lica tipa "'dje sam zašo, bol me snašla u tuđini..."

Uglavnom, poanta ove moje priče je...ček šta sam ono htjela reći....Karlovac, Rijeka, rijeke, maškare...uh, jeb'ga, izgubi se ja u toku svijesti....
enivejz...ah, da, sjetih se...poanta priče je ta da poante uopće nema.

Uglavnom, zivio Karlovac. I dani piva (pivo ne volim, al volim dane piva). I Ivanjski krijesovi. I sve. I Djeva!

Eto, još samo za kraj, za našu Djevu nekoliko stihova:

Doći u Karlovac i ne upoznati Djevu bajnu bio bi zbilja grijeh. Najprije, dok sam došla do njezinog broja, prošla sam hrpu provjera...a onda mi se Zlev smilovala i poslala mi broj. Posredno, doduše, ali svejedno zahvaljujem.
Nakon dva dana dogovaranja i gužve s jedne i s druge strabne, dogovorismo se mi tako u nedjelju popodne na autobusnom kolodvoru.
Opis: plavuša u haljini s dečkom i djetetom...detaljne informacije sam ponudila, nema što. Ali, kroz desetak minuta, stiže simpatičan paketić Bajni sa širokim osmijehom. Teško je ne pasti na šarm tog osmijeha. Tu je bilo i službeno upoznavanje, "kissi, poosa, pozz, hihi" i ostali "blogerski" izrazi nisu izostali. A onda krenusmo u njenu omiljenu kafanu - Mozart na kafu (okej, cedevita i limunada).


Shot with DSC-W40 at 2007-08-23

Dalje smo pričale kao da se znamo sto godina...čula sam izvještaj iz jAmerike, zahodske i zubne zgode i nezgode. A možda sam sve to samo sanjala. Hm.
I potpisala mi se na šećerić...čak smo i fotografski dokumentirali taj susret...možda ih i pokažem ako dobijem potrebna ovlaštenja za distribiuranje njezinog lika i djela bajnog.
Sada se čeka njezin dolazak u Rijeku. A onda se nadam nekakvom malo dužem partiju...


A možda sam sve to samo izmislila zatvorena na zahodskoj školjci na autobusnom kolodvoru...tko će znati...ah niko, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje....

Dakle...jučer ja na parkingu, nakon shoppinga, dragi i ja krenuli prema autu. U tom trenutku krenem tragati za ključevima od auta po torbici. Auto na drugom kraju parkinga...u međuvremenu smo već i došli do auta...a ja i dalje tražim...skidam sve svece s neba, jer mrzim kad nešto tražim, a ne mogu naći.
A onda sam, ko pravo žensko, stavila torbu na auto, zabila nos u torbu i tražila...nakon 2-3 minute mi je i uspjelo. I kazem sama sebi 'bemti žensko i torbicu i trpanje svega u nju. Došla doma, u svetoj misiji pražnjenja torbice. Ajme majko čega sam ja tu našla...idemo redom:
1. mp3 player, u lučaju da idem pješice na posao/s posla/ u grad/iz grada, da mi ne bude dosadno
2. novčanik, sav izdeformiran od svega što je u njemu (novca najmanje)
3. hrpa papira, potvrda od banke, nešto zalutalih računa...
4. kišobran, za slučaj nedajbože kiše
5. kutija neofena, za slučaj glavobolje i ostalih boljki
6. ključevi od stana
7. ključevi od auta
8. sjajilo jedno, maskara, sjajilo drugo (nikad se ne zna gdje ću nakon posla)
9. kutijica s nakitom (vrlo malena, ali svejedno - opet - nikad se ne zna kamo ću nakon posla)
10. dva albumića fotografija koje sam bila lijena izvaditi iz torbe već neko vrijeme
11. papirnate maramice
12. paketić žvakaća
13. fotoaparat (opet onaj famozni "tko zna kamo ću nakon posla")...
Mislim da je to to....za sada...
Kad sam sve to ugledala, rekoh sama sebi "dobro da nemaš rezervne cipele u torbi" - (nikad se ne zna di ćeš nakon posla...ali ok, to imam u autu )...
Pa ti budi žensko...a sad sam shvatila da nemam češalj u torbi...dakle, od sutra bi se i to moglo naći...a ključeve ću početi tražiti 2 km od auta, da nađem na vrijeme
Rekla bi moja majka, "dobro da ti se zmije ne izlegu u toj torbi..."
Dragi, ubuduće ti nosiš ključeve, ovo nema smisla

UPDATE:
zaboravih pod br. 14. - krema za ruke